Laparoskopska kirurgija

Ispis

Pojava i razvitak endoskopske kirurgije znatno je unaprijedio kirurgiju, kao što je u prethodnome razdoblju uradio razvitak anestezije i sterilnih tehnika. Danas kirurzi imaju mogućnosti pristupiti gotovo svakom dijelu tijela kamerom. Najprije naprave maleni rez kože, zatim uvedu bezopasan plin ugljični dioksid u trbušnu šupljinu da bi je raširili i stvorili dovoljno prostora za rad. Potom se u trbušnu šupljinu uvede dugački optički instrument - laparoskop ili endoskop, koji je priključen na kameru. Kroz dodatne malene rezove uvedu se drugi dugački i uski instrumenti.

operacijaNa ovaj način može se, pod velikim povećanjem pregledati i operirati bolesni organi, uz minimalnu kiruršku traumu - ozljedu za bolesnika. Kirurzi sada, umjesto da prave velike rezove kože i mišićja, imaju mogućnost da kroz malene rezove pristupe ciljnom području i obave one zahvate koje su prethodno radili kroz veće otvore. S druge strane, uvećana slika može omogućiti kirurgu bolji pregled bolesnog organa. Gotovo je svaki organ ljudskog tijela postao dostupan kirurškoj kameri i opisanim instrumentima. Žučna vrećica (žučnjak) sa žučnim kamencima mogu se odstraniti laparoskopski u preko 90% slučajeva. Umjesto višemjesečnog oporavka i ograničenja aktivnosti koji bi slijedili nakon klasičnih operacija žučnjaka, bolesnici se sada vračaju normalnim aktivnostima unutar nekoliko tjedana. Na sličan način se može pristupiti i drugim organima kao što su želudac, crijeva, gušterača i slezena, bubrezi i ženski spolni organi. Razvile su se i najnovije operacijske tehnike za bolesti mokraćnog mjehura i prostate kod muškaraca.

 


 

Nekoliko je prednosti ovakve operacijske metode. Tako se smanjivanjem ozljeđivanja kože i mišičja smanjuje poslijeoperacijska bol i omogućuje brzo ustajanje iz kreveta. Bolesnici se obično mogu šetati unutar prvih nekoliko sati nakon operacije. Nadalje, prednost je i smanjivanje učestalosti infekcija. Razlog tome je smanjeno izlaganje tkiva otvorenom zraku operacijske sobe za razliku od otvorenih zahvata. Kao rezultat to omogućuje precizne zahvate kojim bi se zaštitile te strukture prilikom odstranjivanja ili intervencije na ciljnim organima. Laparoskopska kirurgija ima i nedostataka, poput skupe opreme potrebne za zahvat.

 


Nadalje, kirurzi moraju biti posebno izvježbani za ovu vrstu kirurgije, tako da i kirurzi koji su izvježbani u otvorenim tehnikama trebaju posebne treninge kako bi svoje vještine prenijeli i na video monitor. Posebno se mora izvježbati prijelaz s dobro poznatog trodimenzionalnog prikaza operacijskog polja na dvodimenzionalni ravni prikaz monitora. Upravo je ta promjena kritična, te zahtjeva određenu vježbu u pokretima dugačkih laparoskopskih instrumenata dok drže osjetljiva tkiva. Unatoč ovim privremenim nedostacima, kirurzi se mogu odgovarajućim treningom prilagoditi ovakvom načinu rada. Na kraju, laparoskopija se ne može izvesti uvijek i kod svakog bolesnika. Neki bolesnici s više prijašnjih operacija mogu imati dosta priraslica, tako da se operacija ne može izvestu sa sigurnošću. Za očekivati je da će vremenom nedostaci laparoskopije biti nadvladani kontinuiranim istraživanjem i razvojem. Budućnost je i dalje otvorena za ovaj novi i revolucionaran način izvođenja operacija. Kako nove generacije kirurga dolaze na trening sa dobrim informatičkim predznanjem još iz djetinjstva, samo će vrijeme pokazati koje novine nas još očekuju.